VILA VELEBITA – ZAŠTITNICA HRVATSKIH PLANINARA
” Velebita vrhom izvi se kolo vilinje, ko zvjezdica bije sjaj mu daleko, daleko … “
Tražeći novu domovinu obasjanu toplim suncem juga hrvatski je narod početkom sedmog stoljeća naselio drevnu Iliriju te sa sobom „iza visokih gora Karpata“ donio živopisno bajoslovlje prepuno tajanstvenih bića.
Velebit, ta div-gora, orijaš što stražari nad sinjim morem stoljećima je bio dom i utočište nepokornim hajducima i proslavljenim uskocima. Opijeni slatkim mirisom gorskoga smilja, šibani oštrim burama, ti su ljudi čeličnog značaja drugovali s vukovima, poskocima i divljim zvijerima.
Uz logorski oganj i strune gusala ispredali su priče o skrivenom hajdučkom blagu, ali i o vilama, rusalkama i vodenjacima.
Velebit je od prvih stoljeća hrvatske povijesti bio sveta planina na kojoj stoluju vile i njihova vojvotkinja, vila bojovnica – Vila Velebita. Što je Grcima Olimp, što je Bugarima Stara planina, to je Hrvatima Velebit.
U starohrvatskom bajoslovlju vile su natprirodna ženska bića duge svijetle kose i svijetlih očiju, djevojke obdarene savršenom ljepotom, zavodljivim glasom i čarobnim moćima. Blagoslovljene vječnom mladosti, odjevene u bijele prozračne haljine, vile žive u surovim gorama i neprohodnim šumama, bistrim potocima i izvorima, sinjem moru i na visokim oblacima. Rađaju se iz rose ili cvijeća kad u isto vrijeme sije sunce i pada kiša, a duga treperi na nebu. Zamišljaju se kako kraj jezera i na šumskim proplancima plešu vilinska kola, pomažu ljudima u nevolji, vidaju rane i bratime se s junacima. Vole pjesmu, igre, zagonetke, plivanje i sve vrste umjetnosti, a vične su i mnogim tajanstvenim zanatima, poput kovanja čarobnih sablji. Obožavaju konje i jahanje, a konjske grive pletu u pletenice koje ljudi teško mogu razmrsiti. Mogu biti osvetoljubive, opasne i nepredvidljive, pogotovo ako ih se bez razloga uznemiri. Najviše ih razbjesne ljudi koji ih pokušaju prevariti, slagati ili koji prekrše datu riječ. Posebno je opasan njihov prodoran pogled.
Po svome zavičaju dijele se na vile zagorkinje, planinkinje, izvorkinje i oblakinje. Posebna su skupina vile rusalke koje žive u rijekama i jezerima, pomažu junacima u bojevima te su česti predmet narodnih pjesama, ali su i puno opasnije od običnih vila. One su čuvarice i zaštitnice gora, šuma, voda, životinja i biljaka, a njihovo najdraže vrijeme je proljeće.
Nije stoga neobično što i taj Velebit, ta gora koja u hrvatskom narodnom sjećanju zauzima posebno mjesto, ima svoju vilu zaštitnicu, vilu bojovnicu, posestrimu junaka, vukova i poskoka – Vilu Velebita. U zajedničkoj svijesti svih pokoljenja našeg naroda, Vila je Velebita postala i stoljećima ostala najčišći znamen i nadahnuće rodoljublja i domoljublja, slobode, junaštva i poštenja, uzor ljepote čistoga srca. Vrleti i klisure velebitskog gorja, romantična divljina, šume i proplanci njezin su predragi dom.
Uz naš grb, trobojnicu, glagoljicu i pleter, lik Vile Velebita jedan je od osnovnih znamena hrvatske narodne samobitnosti.
O mitskoj gori Velebitu i njegovoj vili zaštitnici kroz stoljeća pišu brojni hrvatski književnici i pjesnici, a nama planinarima posebno je drag prvi hrvatski putopisni roman Planine Zadranina Petra Zoranića iz 1536. godine. On Vilu Velebita naziva Vilom Hrvaticom.
Naša vila ima svoje svečane stihove, jednu od najpjevanijih i najobožavanijih hrvatskih rodoljubnih pjesama. Njene su riječi očuvale narodnu svijest onda kada je to bilo najteže, vidale su narodne rane i pružale utjehu, nadu i vjeru u uskrsnuće narodnih ideala – ideala utkanih u svijetli lik Velebitske vile.
Pjesma je vjerojatno spjevana nakon Hrvatskog narodnog preporoda, u drugoj polovici 19. stoljeća, a prvi je puta javno izvedena 1882. godine u Zagrebu, na proslavi dvadesete godišnjice Hrvatskog pjevačkog društva “Kolo”. Odmah je postala iznimno omiljena u narodu, a posebice među planinarima koji su ju prihvatili kao svoju himnu.
Vila Velebita
Oj ti vilo, vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava jeste nama sveta,
Tebi Hrvat kliko:
Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!
Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga – ličkoga hajduka.
Ti vilo Velebita
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!
Još jedna poznata rodoljubna pjesma govori:
S Velebita klik se ori,
Jekom ječi, zemlju stresa;
Hrvatkinja vila zbori,
Glas joj siže do nebesa:
Ustaj, diko, ustaj, rode,
Lance strgni, mač dohvati! …
Narodna priča kaže kako su vile, vodenjaci i ostala bajkovita bića polako nestajala otkako je mjesto jednostavnog života i sklada s prirodom počeo zauzimati današnji užurbani život u kojem nema više vremena za epske sage i stare priče. Vukovi, risovi i medvjedi, ti znameni i prvotni gospodari iskonske hrvatske divljine uzmiču pred naletom suvremene “civilizacije“. A i junačke gusle sve rjeđe se čuju. No dok je Hrvata živjet će i Vila Velebita. Njen lik i njeno ime živi vječno u pjesmama, živi u književnim djelima i svakome poštenom srcu planinara te zaljubljenika u prirodu i povijest.
Za Hrvate Vila Velebita nije bajka, ona je stvarno biće, naša posestrima i zaštitnica čarobne ljepote. Ona vječno živi tu na svome Velebitu, u srcu Lijepe naše, a mi planinari joj svojim pohodima odajemo počast.
Ovaj tekst posvećujemo našem dragom prijatelju, pokojnom profesoru Željku Krpanu, neumornom planinaru i strastvenom zaljubljeniku u velebitski krš!