IN MEMORIAM
ŽELJKO KRPAN (1954. – 2018.)
TUŽNI RASTANAK OD DRAGOG PRIJATELJA
Mnoštvo prijatelja, planinara i poznanika okupilo se 12. siječnja 2018. godine na karlovačkom groblju Dubovac kako bi se oprostili od prof. Željka Krpana, osobe koja je obilježila posljednje godine Hrvatskog planinarskog društva „Martinščak“. Hrvatske gore, a posebice Velebit, bile su izvor njegove neiscrpne inspiracije te predmet iskrene ljubavi. Oproštajni govor, koji na ovom mjestu prenosimo u cjelosti, održao je njegov prijatelj Krunoslav Golubić s kojim je nebrojeno puta obišao sve, pa i najskrivenije kutke velebitskog gorja:
” Dragi Željko, prijatelju naš,
jedno je družiti se s tobom, sanjati velebitske vrhove i uživati kako unosiš radost i smijeh u naše društvo, a drugo je, sasvim drugo, stajati uz tvoj lijes i gledati nas okupljene, ujedinjene u bolu što te prerano ispraćamo na put, na put gdje se ići mora.
Prof. Željko Krpan, zaljubljenik u planine, u prirodu, a najviše u sivi kamen Velebita obilježio je posljednjih godina Hrvatsko planinarsko društvo „Martinščak“. Prenio je svu svoju ljubav na nas, zaljubio nas u Velebit i planinarenje, ostavio nam prelijepe uspomene i društvo u naslijeđe.
Bio si naš tajnik, prijatelj i stup društva kojeg si okupljao svojom neizmjernom pozitivnom energijom. I posljednjih godina, kada smo svi znali da su prošla naša proljeća, kada više nisi mogao biti tjelesno s nama, ispunjavao si nas bojama radosti, pomagao nam i doslovno si bio tu s nama do zadnjega dana.
Nikada ne ćemo zaboraviti naše vrhove s tobom, naše radosti u prirodi, naše vidike u kojima smo zajednički uživali i tvoje nezaboravno: „TKO OVO MORE PLATIT?’, tvoj iskreni usklik oduševljenja. Da, prijatelju, „Tko to more platit?“, tko može platiti prijateljstvo čovjeka i ljepotu života.
A tek Velebit …
Tužne su danas velebitske šume … i kamen … i sokolovi tvoji.
I danas, mi tvoji prijatelji, znamo da niti jedan uspon na Velebit više neće biti isti … ali znamo da ćeš ti, sigurno bdjeti nam nama, pratiti nas i gledati nas sa nebeskih visina. Znamo i da ćemo opet, tamo u vječnosti, i ti, i mi, ponovno zajedno osvajati neke nove vrhove!
I znamo da te sada nosi Vila Velebita i da te čuvaju sveti anđeli.
Neki je pjesnik napisao da smrt zapravo ne postoji jer ljudi umiru samo kada ih svi zaborave. Ti ne moraš brinuti. Mi tvoji prijatelji, tvoji planinari nikad te ne ćemo zaboraviti. Živjet ćeš zauvijek u našim sjećanjima. I pamtiti ćemo te u tvome najboljem izdanju, u našim sjećanjima živjet ćeš nasmijan, vedar i sretan, onakav kakav si uvijek bio.
Hvala ti na tvojoj duhovitosti koja nas je nasmijavala, na tvojoj radosti, na svoj tvojoj toplini i ljubavi koju si nam nesebično poklanjao, na tvojoj brizi i na danima koje si podijelio s nama.
Hvala ti što si bio dio našeg putovanja, što si dotakao naše živote i što nam ostavljaš u zavjet primjer snažnog prijateljstva i sloge.
Bila je čast poznavati te Željko i biti tvoj prijatelj!
Hvala ti što smo te imali.
Hvala ti prijatelju, na svemu!
Do novog susreta, zbogom prijatelju, počivao u miru Božjem, i neka ti je laka hrvatska zemlja koju si beskrajno volio.
U raj poveli te anđeli!
Poštovanoj obitelji Krpan, majci, kćerima, unuci, braći, sestrama i svoj rodbini izražavam iskrenu osobnu sućut i sućut u ime svih članova Hrvatskog planinarskog društva Martinščak. “
