Prema planu izleta krenuli smo na Prominu.
Promina je planina s vrhom Čavnovka 1147 m nad morem. Iz Karlovca smo krenuli u 6.00. sati dobro raspoloženi. Put nas je vodio cestom preko Plitvica pa dalje do prvog odmorišta i kave kod Macole.
U podnožje Promine stigli smo nešto prije 11.00. sati. Tu smo ostavili aute i krenuli prema domu.
Vodič izleta, naš Kruno, rekao je: „Sad idemo, tako da se ne uznojimo. Lagano! Uživajmo!“ I doista, lagano, uz razgovor, zastajkivanje da bi se divili pogledu, ubrzo smo stigli do izvora Mali točak. Tu smo se okrijepili izvorskom vodom, napravili nešto fotografija za uspomenu i krenuli dalje.
Od izvora do doma put je bio bljak, blatan, ali ni to blato nije moglo pokvariti naše dobro raspoloženje. Nadomak doma otkrivamo ljuljačku, pa Nina i Sonja moraju, naravno, i to isprobati.
Susret s domaćinima!
Ma primili su nas kao da smo svaki dan zajedno. Kao da se znamo oduvijek. Kao da smo rod rođeni!
„Dobro došli! Možete se presvući! Sad će vas vatrica ugrijati! Čaj, kava, piva?“
Dom je prekrasan! Ljudi? Vrijeme? Savršeno! Sunce! Spoj svih godišnjih doba!
Gledamo more i Kornate! Gledamo Dinaru! U glavi Thompson i Vjetre s Dinare!
A sad nam je poći i na sam vrh. Čavnovka! Sat i pol hoda. Domaćini preporučuju da idemo putem jer ima još snježnih nanosa a i mina se treba čuvati. Krećemo! Olga veli da do pol tri moramo biti natrag! Naravno malo neposlušni, na nagovor prof. Krpana ipak tu i tamo kratimo put prečicama. I na vrhu smo za sat i jednu minutu. Vinko i Tin su već tu… Tradicionalnu pivu na vrhu piju samo žene jer su se dečki u Korizmi odrekli alkohola. Gle ovo, gle tu je Knin, Drniš, gle ono tamo je Bat! A Dinara okovana snijegom…Sve to zaustavlja dah!
I biti tu, s ovim ljudima…
Fotografiranje. Tu su Demi i Tin i nema šale. Bit će to savršeni foto zapisi.
Vraćamo se do doma. Kad ono zaključano?! Ali iz posebnog razloga. Pozvani smo svi u obližnju lovačku kuću. Uz naše domaćine planinare tu su i lovci. I Ive Lovrić, čovjek ono što bi rekli 2 sa 2. Pravi gorštak, dobroćudnih zelenih očiju. Srdačan kako to samo mogu biti ljudi iz ovih dinarskih krajeva.
Kamena kućica, drveni stol, klupe. I samo za nas, topla juha od ovna s maneštrom, ovnetina, kobasice, pogača. Merlot. Domaći. Ma što reći.
Ostaje samo žal što ipak nismo došli na dva dana. Al obećajemo, vratit ćemo se. Svakako ćemo se ovim divnim ljudima na najbolji način odužiti na iskazano gostoprimstvo. Da bi sve bilo po propisima padaju i fileki kod Macole u povratku. Iza nas je 500 km puta i hrpa dojmova koje ćemo još dugo sređivati u svojim glavama. Svaki novi izlet novi je izazov, zato nemojte sjediti pred TV-om, krenite i vi. Neće vam biti žao!
